‘Bijelo pustinjsko sunce’ trebao je biti sovjetski odgovor na popularni žanr vesterna. No, iako se očito naslanja na vestern, film se bez sumnje obraća sovjetskoj publici pa govori o izgradnji nacije i carstva, jer promiče nacionalističke ideale ruske dominacije u Srednjoj Aziji. Međutim, scenarist Rustam Ibragimbekov snažno poriče takve namjere još od prvog prikazivanja filma. I doista, kad se bolje pogleda, način na koji je redatelj Vladimir Motil vizualno izgradio film, postaje jasno da on naglašava nekompatibilnost sovjetske i srednjoazijske kulture, kao i neuspjeh sovjetskog projekta na Istoku. Bio je to vrlo zanimljiv filmski stav u vrijeme kada je ideja ‘bratstva među narodima’ još uvijek bila vrlo živa u sovjetskoj retorici. Na kraju, film nas tjera na razmatranje mogućnosti da ruska prisutnost u Srednjoj Aziji ne samo dovodi u opasnost rusku čistoću, nego i uništava privlačnu, egzotičnu, tradicionalnu istočnjačku kulturu.

Naša profesorica Ksenija je u dvije rečenice odlično sažela cijelo naše druženje u kazalištu, kao i sam film:

“Film je ruski klasik iz 60-tih, jako interesantan i duhovit, na kraju malo tragican, ali i optimistican 🙂 Rusi uistinu vole ovaj film te nam je bilo drago što se i našim polaznicima svidio.”

Podijeli članak

Želiš biti u toku s novostima?

    Koristimo kolačiće

    Korištenjem naše web stranice potvrđujete da prihvaćate našu upotrebu kolačića. Ovdje možete saznati više o tome kako ih koristimo.

    Više o kolačićima.